Što je štitnjača?
Štitnjača je vrlo važna žlijezda s unutarnjim izlučivanjem u obliku leptira smještena u donjem dijelu prednje vratne regije. Glavna funkcija štitnjače je proizvodnja i lučenje hormona štitnjače tiroksina (T4) i trijodtironina (T3). Ovi su hormoni jedni od glavnih regulatora metabolizma apsolutno svih stanica u našem organizmu. Iz ovoga proizlazi da hormoni štitnjače imaju utjecaj na rast i razvoj organizma, održavanju tjelesne temperature, na rad srca i probavnog sustava. Hormoni štitnjače su kod žena iznimno važni u regulaciji ciklusa. Utjecaj hormona štitnjače na neurološki sustav je također vrlo značajan, a naročito u djetinjstvu.
Struktura štitnjače
Strukturu štitnjače čine dva lobusa (desni i lijevi) koje povezuje uski pojas tkiva koji nazivamo istmus. Unutar ove složene i međusobno povezane strukture nalaze se mikroskopski folikuli ispunjeni koloidom, tekućinom koja sadrži prekursore hormona štitnjače T4 i T3. Vanjski rub folikula čine folikularne stanice koje proizvode hormone štitnjače. Osim toga, izvan folikula su prisutne i parafolikularne stanice koje proizvode i luče hormon kalcitonin koji je važan u regulaciji razine kalcija u serumu.
Kako dijelimo bolesti štitnjače?
Bolesti vezane uz štitnu žlijezdu najjednostavnije možemo podijeliti na poremećaje funkcije (hipotireoza i hipertireoza), te promjenama njene strukture (guša, čvorovi u štitnjači, rak štitnjače).
Poremećaji funkcije su u današnje vrijeme najčešće posljedica autoimune bolesti. Hipotireoza je najčešće posljedica kroničnog tireoiditisa (Hashimoto) i podrazumijeva smanjenju proizvodnju i lučenje hormona. S druge strane, hipertireoza je posljedica Gravesovog tireoiditisa i podrazumijeva pojačano lučenje hormona.
Čvorovi u štitnjači su i u današnje vrijeme vrlo česta pojava, ali je razlog njihove pojave u samoj žlijezdi još uvijek većim dijelom nerazjašnjen. U prošlosti se pojava čvorova kao i guše mogla pripisati nedostatnom unosu joda. Ipak, u našoj se zemlji program obaveznog jodiranja soli provodi od 1953. godine (uz reviziju pravilnika 1996. godine) s posljedičnim značajnim padom pojave gušavosti. Glavni problem čvorova u štitnjači jest činjenica da otprilike 5% bolesnika s jednim ili više čvorova u štitnjači ima bar jedan maligan čvor.
Dijagnostičke metode bolesti štitnjače
Dijagnosticiranje bolesti vezanih uz štitnu žlijezdu obuhvaća nekoliko ključnih metoda.
Krvni testovi omogućuju mjerenje razina hormona T4 i T3, kao i tireostimulirajućeg hormona TSH u procjeni funkcije same žlijezde. Također se po potrebi određuje i titar antitireoidnih protutijela (anti-TPO i TgA) kao indikatora autoimune bolesti štitnjače.
U procjeni morfologije žlijezde se koriste slikovne metode kao ultrazvuk (UZV) štitnjače, scintigrafiju štitnjače, a po potrebi se može učiniti i CT vrata i medijastinuma (u slučaju velikih guša). Ultrazvuk se u modernom doba profilirao kao precizna, dostupna i neinvazivna metoda u dijagnostici čvorova, ali i autoimune bolesti štitnjače. Scintigrafija je, s druge strane, nuklearno-medicinska slikovna metoda koja je idealna u procjeni funkcionalnosti same žlijezde ili pojedinih čvorova unutar njezinog tkiva. U slučaju prisutnosti čvorova se može provesti i citološka punkcija u svrhu isključenja eventualne prisutnosti maligniteta.
Liječenje bolesti štitnjače
Poremećaje funkcije štitnjače (hipotireozu i hipertireozu) u pravilu liječimo medikamentozno. U slučaju hipotireoze se u terapiju uvodi neki od oralnih pripravaka levotiroksina, sintetskog hormona štitnjače T4. Važno je napomenuti da je levotiroksin u potpunosti identična molekula hormonu T4 kojeg luči naša štitnjača. U slučaju hipertireoze, bolest liječimo tzv. tireostaticima, tj. lijekovima koji blokiraju specifične enzime koji sudjeluju u sintezi hormona štitnjače čime se “usporava” rad štitnjače. U bolesnika s oblikom bolesti koji je otporniji na tireostatike se bolesnika može liječiti i kirurški ili putem radioaktivnog joda I-131. Medikamentozno liječenje i hipotireoze i hipertireoze se u pravilu izvrsno podnosi, s eventualnim nuspojavama u iznimno rijetkim slučajevima.
Liječenje raka štitnjače, s druge strane, gotovo uvijek započinje provođenjem totalne tireoidektomije, tj. odstranjenjem štitnjače u cijelosti. Ovisno o veličini i tipu primarnog tumora se u pravilu provodi i neki od oblika postoperacijskog onkološkog liječenja. U najvećoj većini slučajeva to podrazumijeva terapiju radioaktivnom jodom I-131. U rjeđim slučajevima s nepovoljnijim patohistološkim podvrstama tumora ili u slučajevima uznapredovale bolesti se u liječenju može koristiti i radioterapija vanjskim snopom i kemoterapija.
U slučaju guše i benignih čvorova u štitnjači najčešće nije potrebno kirurško liječenje, izuzev u slučaju naglog porasta dimenzija i pojave simptoma kompresije na okolne strukture. Ove je bolesnike indicirano klinički “pratiti” putem redovitih ultrazvučnih kontrola.
Prognoza bolesti štitnjače
Gotovo sve bolesti štitnjače, pa čak i one maligne, se već desetljećima iznimno dobro dijagnosticiraju i liječe. Medikamentozno liječenje i hipotireoze i hipertireoze se u pravilu izvrsno podnosi, s eventualnim nuspojavama u iznimno rijetkim slučajevima. Kod redovno kontroliranih bolesnika s precizno titriranom terapijom je u hipotireozi očekivano da će bolesnici imati gotovo identičnu razinu hormona štitnjače kao i tzv. zdrava populacija. S današnjim kliničkim iskustvom se i kod bolesnika s hipertireozom očekuje vrlo brza normalizacija hormonskog statusa.
Veći dio bolesnika s rakom štitnjače također može očekivati potpuno izlječenje osnovne bolesti. Na žalost, u ipak rijetkim slučajevima tzv. slabije diferenciranih karcinoma štitnjače, bolesnici i dalje imaju nešto lošiju prognozu.